UPIT:

Korištenje godišnjeg odmora u jednom dijelu, iz kalendarske godine za koju je isti utvrđen, u idućoj kalendarskoj godini. Pravo na regres u ovom slučaju.

 

MIŠLJENJE:

Člankom 28. st. 1. i 2. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (,,Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13 i 93/17) propisano je da se godišnji odmor može koristiti u jednom ili dva dijela. Ako zaposlenik koristi godišnji odmor u dva dijela, prvi dio koristi bez prekida u trajanju od najmanje 10 radnih dana tijekom kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. lipnja naredne godine.

Prema navedenoj odredbi jasno proizlazi uvjet u kom slučaju se godišnji odmor iz jedne kalendarske godine može koristiti u narednoj godini, a najkasnije do 30. lipnja. Naime, godišnji odmor se može koristiti u narednoj godini samo u slučaju da je zaposlenik prethodno iskoristio prvi dio godišnjeg odmora, u trajanju od najmanje 10 radnih dana, u kalendarskoj godini za koju je isti određen, odnosno, zaposlenik ne može godišnji odmor jedne kalendarske godine koristiti u jednom dijelu u narednoj godini. Jedina situacija u kojoj se godišnji odmor u jednom dijelu može koristiti i u narednoj godini, jeste situacija da je 10 dana prije nastupanja naredne godine započeto s korištenjem godišnjeg odmora za kalendarsku godinu za koju je određen. Slijedom rečenog, zaposleniku se ne može odobriti korištenje godišnjeg odmora iz kalendarske godine za koju je isti utvrđen u narednoj kalendarskoj godini, neovisno o razlogu radi kojeg zaposlenik nije koristio utvrđeno mu pravo na godišnji odmor.

Shodno tome, ukoliko zaposlenik ne iskoristi godišnji odmor, u jednom ili prvom dijelu,  u kalendarskoj godini za koju mu je isti utvrđen, ne pripada mu ni pravo na regres za tu kalendarsku godinu.

 

 

UPIT:

Reguliranje pitanja prava temeljem porodiljnog i roditeljskog odsustva zakonima i drugim propisima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

MIŠLJENJE:

Članak 104. stavak (2) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“,               br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13 93/17) (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisuje da u slučaju da zakoni i drugi propisi entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine na različit način reguliraju pitanje prava po osnovu porodiljnog i roditeljskog odsustva, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine svojom odlukom uredit će ovo pitanje na jedinstven način, i to tako što će se primjenjivati rješenja onog nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini koja su najpovoljnija za korisnice ovog prava. Rečeno znači da se na pitanja koja se odnose na porodiljno i roditeljsko odsustvo zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine, ne mogu primjenjivati zakoni i drugi propisi entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, već da će u slučaju da isti na različit način reguliraju pitanje ovih prava od Zakona o radu, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijeti odluku kojom će ova pitanja urediti na jedinstven način i to tako što će se primjenjivati rješenja onog nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, koja su najpovoljnija za korisnice ovih prava.

S obzirom da je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine obrađivač Zakona o radu, a u vezi rečenog za članak 104. stavak (2) ovog Zakona, ovo ministarstvo pristupilo je izradi spomenute odluke, a kako bi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo istu. Međutim, do donošenja ove odluke neophodno je poštovati važeće odredbe Zakona o radu.

 

 

UPIT:

Računanje rokova prilikom zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme u institucijama Bosne i Hercegovine. 

MIŠLJENJE:

Računanje rokova prilikom zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme u institucijama Bosne i Hercegovine, nije propisano Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13 93/17) (u daljnjem tekstu: Zakon o radu). Međutim, člankom 1. stavak (5) Zakona o radu regulirano je da se na sva pitanja u vezi s ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju opći propisi obveznog prava. Prema tome, možemo zaključiti da se na konkretno pitanje, odnosno na računanje rokova prilikom zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme u institucijama Bosne i Hercegovine, primjenjuje članak 77. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi „(1) Rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od koga se rok računa, a završava se istekom posljednjeg dana roka. (2) Rok određen u nedjeljama, mjesecima ili godinama završava se onog dana koji se po imenu i broju poklapa sa danom nastanka događaja od koga rok počinje da teče, a ako takvog dana nema u posljednjem mjesecu, kraj roka pada na posljednji dan tog mjeseca. (3) Ako posljednji dan roka pada u dan kada je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se slijedeći radni dan. (4) Početak mjeseca označava prvi dan u mjesecu, sredina - petnaesti, a kraj – posljednji dan u mjesecu, ako što drugo ne proizlazi iz namjere stranaka ili iz prirode ugovornog odnosa.“ Navedeno pojašnjavamo i na slijedećem primjeru. Kada je ugovoreni rok od tri mjeseca počeo teći 2. listopada 2019. godine, posljednji dan tog roka ističe 2. siječnja 2020. godine, neovisno o tome što taj dan po imenu ne odgovara danu od kojeg rok počinje teći.

 

UPIT:

Koji propis uređuje pravo na godišnji odmor rukovodećih državnih službenika na položaju sekretara sa posebnim zadatkom?

MIŠLJENJE:

Članak 7. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”,                             br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10, 40/12 i 93/17) propisuje da su sekretar i sekretar sa posebnim zadatkom državni službenici, rukovodeći. Slijedom toga, na njih se ne odnosi Odluka o uvjetima, kriterijima i načinu korištenja godišnjeg odmora za zaposlenike i druge proračunske korisnike u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj: 65/19), jer ista propisuje uvjete, kriterije za određivanje dužine godišnjeg odmora i način korištenja godišnjeg odmora, za zaposlenike u institucijama Bosne i Hercegovine i njezinim tijelima, koji nisu državni službenici ili su izričito izuzeti iz Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, zaposlenike koji su zaposleni u javnim poduzećima Bosne i Hercegovine, pravnim subjektima koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, udrugama i zakladama Bosne i Hercegovine, međuentitetskim korporacijama i drugim institucijama za obavljanje dodatnih nadležnosti u Bosni i Hercegovini, kao i za ostale proračunske korisnike, a koji nisu propisani odredbama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ili drugim zakonom.

Preciznije, za utvrđivanje prava na godišnji odmor i načina korištenja istog za rukovodeće državne službenike na položaju sekretara sa posebnim zadatkom primjenjuju se odredbe Odluke o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora za državne službenike i namještenike u ministarstvima i drugim upravnim tijelima Bosne i Hercegovine, službama, tijelima i institucijama Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj: 27/04), jer se ovom odlukom utvrđuju uvjeti i način korištenja godišnjeg odmora za državne službenike u ministarstvima i drugim tijelima uprave Bosne i Hercegovine, službama, tijelima i institucijama Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. 

 

 

UPIT:

Utvrđivanje prava na godišnji odmor za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad.

 

MIŠLJENJE:

Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (,,Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13 i 93/17) (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), a kojim se regulira radni odnos zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine, propisano je pravo zaposlenika na bolovanje i pravo zaposlenika na plaćeni godišnji odmor. Bolovanje u smislu Zakona o radu podrazumijeva privremenu nesposobnost za rad, koju je utvrdila mjerodavna institucija. Za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) zaposlenik ima sva prava iz radnog odnosa, kao što su pravo na naknadu plaće, ostale naknade, mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, pravo na godišnji odmor itd.

Slijedom toga, možemo zaključiti da bez obzira što je zaposlenik na bolovanju, pravo na godišnji odmor mu se ne može uskratiti, jer za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad zaposlenik ima sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na godišnji odmor, te poslodavac ne može svoju odluku o utvrđivanju prava na godišnji odmor zasnivati na pretpostavci do kada će zaposlenik biti privremeno nesposoban za rad.

 

UPIT:

Kako se regulira radno vrijeme u institucijama BiH, te dnevni odmor i da li je moguće da institucije BiH pojedinačno određuju radno vrijeme i dnevni odmor?

MIŠLJENJE:

Članak 19. stavak (1) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine  propisuje da je prosječno radno vrijeme zaposlenika 40 sati tjedno, a članak 23. stavak (1) ovog Zakona da zaposlenik, koji radi puno radno vrijeme, ima pravo na odmor u tijeku radnog dana u trajanju od najmanje 30 minuta.

Početak i završetak radnog vremena, te pitanje odmora u tijeku istog, detaljnije je propisan Odlukom o radnom vremenu u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, ministarstvima Bosne i Hercegovine i drugim tijelima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 16/98 i 99/11), a koju je donijelo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Ovom Odlukom propisano je da se tjedno radno vrijeme od 40 sati raspoređuje na pet radnih dana po osam sati dnevno, da radno vrijeme počinje u 9,00 sati, a završava u 17,00 sati, te da u tijeku radnog vremena radnici imaju pravo na odmor u trajanju od 30 minuta. Točkom II stavak (2) predmetne Odluke propisana je iznimka od rečenog početka i završetka radnog vremena i to u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova, u kojoj radno vrijeme počinje u 7,30 sati, a završava u 15,30 sati.

Slijedom gore rečenog možemo zaključiti da je isključivo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine mjerodavno da regulira pitanje početka i završetka radnog vremena u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, ministarstvima Bosne i Hercegovine i drugim tijelima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, kao i uračunavanja dnevnog odmora u isto ili ne. Kako smo gore i naveli, ova pitanja trenutno su regulirana na način da radno vrijeme u spomenutim tijelima traje od 9,00 sati do 17,00 sati, osim u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova, te da je dnevni odmor uračunat u radno vrijeme, preciznije da zaposlenici u navedenim tijelima imaju pravo na odmor u trajanju od 30 minuta, unutar radnog vremena.  

 

 

UPIT:

Da li osoba koja posjeduje VSS ispunjava uvjet za radno mjesto za koje se traži VŠS?

 

MIŠLJENJE:

Postupanje prilikom zasnivanja radnog odnosa u slučaju kada osoba posjeduje školsku spremu koja je viša od školske spreme, koja je propisana Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu kao uvjet radnog mjesta, nije regulirano zakonskim i podzakonskim propisima na razini Bosne i Hercegovine.

Međutim, polazeći od pretpostavke da je osoba koja je stekla visoku školsku spremu određenog smjera, neovisno od toga da li već posjeduje višu školsku spremu istog smjera, izučavala sva područja predmetne znanstvene discipline i u većem obimu u odnosu na obim koji je bio propisan za stjecanje više školske spreme tog smjera, smatramo da ne može biti diskvalificirana zbog neposjedovanja više školske spreme istog smjera prilikom zasnivanja radnog odnosa, odnosno raspoređivanja na radno mjesto za koje je Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu kao uvjet propisano posjedovanje više školske spreme istog smjera.

Preciznije, smatramo da osoba sa visokom školskom spremom može obavljati poslove i radnog mjesta za koje je kao uvjet propisana viša školska sprema, ali isključivo ako ispunjava sve uvjete propisane za konkretno radno mjesto, odnosno ako ima odgovarajući smjer navedene stručne spreme, radno iskustvo u struci nakon završene navedene stručne spreme, te ostale opće i posebne uvjete propisane Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu za konkretno radno mjesto.

 

 

UPIT:

Šta se smatra „prekovremenim radom dužim od tri tjedna neprekidno“ sukladno članku 21. stavak (2) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine?

 

MIŠLJENJE:

Člankom 21. Zakona o radu reguliran je pojam prekovremenog rada, slučajevi zbog kojih poslodavac uvodi prekovremeni rad, trajanje istog, zabrane za uvođenje prekovremenog rada, te uvjeti i obveza poslodavca da o prekovremenom radu obavještava Upravni inspektorat Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine.

Stavkom (1) predmetnog članka Zakona o radu propisano je šta znači pojam „prekovremeni rad“. Preciznije, prekovremeni rad podrazumijeva rad koji traje duže od punog radnog vremena, a koji uvodi poslodavac u slučaju više sile (požar, potres, poplava i sl.), iznenadnog povećanja obima posla, kao i u drugim sličnim slučajevima neophodne potrebe. Istim stavkom propisano je koliko taj rad tjedno može najviše trajati, do 10 sati.

Slijedom rečenog, odnosno slijedom pitanja šta se smatra prekovremenim radom dužim od tri tjedna neprekidno, a zbog kojeg rada je poslodavac dužan pismeno obavještavati Upravni inspektorat Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, možemo zaključiti da to podrazumijeva rad koji traje duže od punog radnog vremena, tri tjedna neprekidno, neovisno o tome koliko sati isti traje tjedno, odnosno neovisno o tome da li taj rad tjedno traje i kraće od, u članku 21. stavak (2) Zakona o radu, propisanog maksimuma, do 10 sati.

 

 

UPIT:

Neplaćeno odsustvo – članak 31. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine

 

MIŠLJENJE:

Člankom 31. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (,,Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13 i 93/17) propisano je da poslodavac može zaposleniku, na njegov zahtjev, odobriti odsustvo sa rada bez naknade plaće - neplaćeno odsustvo, u slučajevima i u trajanju utvrđenom u aktu poslodavca. Za vrijeme predmetnog odsustva, prava i obveze zaposlenika, koja se stječu na radu i po osnovu rada, miruju. 

Navedena odredba ovlastila je poslodavca da može zaposleniku odobriti neplaćeno odsustvo, što znači da to odsustvo po zakonu nije obvezno. Ovo odsustvo je neplaćeno zbog toga što za vrijeme njegovog korištenja, zaposlenik nema pravo na naknadu plaće, niti na druga prava iz radnog odnosa, jer za vrijeme njegovog korištenja ta prava miruju, a kako je izričito predviđeno stavkom (2) spomenutog članka.

Ističemo da ovom odredbom nisu utvrđeni razlozi kada se može odobriti neplaćeno odsustvo, niti je utvrđeno trajanje istog, već je propisano da će ta pitanja regulirati poslodavac svojim aktom. Kao primjer možemo navesti upravo naše ministarstvo, gdje je pitanje neplaćenog odsustva, razlozi za isto, kao i trajanje, uređeno odlukom koju je donio ministar. Na isti način trebala bi postupiti i vaša institucija.

Također napominjemo da se ovo odsustvo, ako je regulirano aktom poslodavca, može ostvariti samo na pismeni zahtjev zaposlenika, jer se radi o ostvarivanju njegovih potreba. U zahtjevu bi trebalo navesti razlog odsustva, vrijeme korištenja i o tome priložiti odgovarajuće dokaze. Zahtjev se podnosi poslodavcu, prije planiranog korištenja tog odsustva, a poslodavac je dužan donijeti odgovarajuće rješenje, kojim zahtjev može biti uvažen ili odbijen.

 

 

UPIT:

Tumačenje članka 30. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.

 

MIŠLJENJE:

Članak 30. stavak (1) Zakona o radu propisuje: “Zaposlenik ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plaće do sedam radnih dana u jednoj kalendarskoj godini - plaćeno odsustvo u slučaju: stupanja u brak, porođaja supruge i teže bolesti ili smrti člana užeg domaćinstva i zadovoljavanja vjerskih, odnosno tradicijskih potreba ili drugih slučajeva utvrđenih aktom poslodavca. O zahtjevu za plaćeno odsustvo odlučuje poslodavac na pismeni zahtjev zaposlenika.“, dok je stavkom (3) istog članka propisano: „Izuzetno, poslodavac je dužan omogućiti zaposleniku odsustvo do šest radnih dana u jednoj kalendarskoj godini, radi zadovoljavanja njegovih vjerskih odnosno tradicijskih ili drugih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plate - plaćeno odsustvo.“

Iz naprijed navedenih odredbi Zakona o radu proizlazi da zaposlenik ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plaće do sedam radnih dana u jednoj kalendarskoj godini u slučaju stupanja u brak, porođaja supruge i teže bolesti ili smrti člana užeg domaćinstva i zadovoljavanja vjerskih, odnosno tradicijskih potreba ili drugih slučajeva utvrđenih aktom poslodavca, što znači da zaposlenik ima pravo na pet radnih dana u slučaju stupanja u brak, porođaja supruge i teže bolesti ili smrti člana užeg domaćinstva, a dva dana radi zadovoljavanja vjerskih odnosno tradicijskih ili drugih potreba.

Dakle, plaćeno odsustvo u trajanju od dva radna dana za zadovoljavanje vjerskih, odnosno tradicijskih potreba ili drugih potreba uz naknadu plaće zaposleniku, iz članka 30. stavka (3) Zakona o radu, se računa u ukupno sedam radnih dana na koja zaposlenik ima pravo u jednoj kalendarskoj godini.

Propisivanje drugih slučajeva u kojima se može odobriti plaćeno odsustvo iz članka 30. stavak (1) Zakona o radu ostavljeno je na volju poslodavcu na način da ih propiše svojim aktom. U tom aktu treba konkretno navesti slučajeve kada se može koristiti to odsustvo i odrediti dužinu njegovog trajanja. Ovdje bi se moglo postupiti analogno kako su ta pitanja regulirana u odredbi članka 30. stavak (1) Zakona o radu. Prema tome, ovo odsustvo može se koristiti samo pod uvjetom ako je regulirano u određenom aktu poslodavca, jer u zakonskoj odredbi to odsustvo nije utvrđeno kao obvezno, već je ostavljeno na volju poslodavca.

Kada su u pitanju tradicijske i druge potrebe iz članka 30. stavak (3) Zakona o radu smatramo da pitanje šta su tradicijske i druge potrebe cijeni poslodavac u svakom konkretnom slučaju.

Ovdje smatramo važnim napomenuti i to da se korištenje odsustva predviđenog u odredbama članka 30. Zakona o radu odobrava na pismeni zahtjev zaposlenika. Zahtjev treba obavezno da sadrži: konkretan razlog za odsustvo, broj dana i vrijeme korištenja. Prema potrebi uz zahtjev treba priložiti odgovarajuće dokaze koji će potvrditi postojanje razloga radi kojeg se traži odsustvo. Zahtjev se podnosi poslodavcu prije korištenja odsustva. Poslodavac je dužan donijeti rješenje po podnesenom zahtjevu kojim zahtjev može biti uvažen ili odbijen, što zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, zaposlenik može koristiti traženo odsustvo samo onda kada dobije rješenje kojim se odobrava odsustvo. U dispozitivu rješenja je potrebno navesti da li je odsustvo plaćeno ili neplaćeno za slučaj koji je predviđen člankom 30. stavak (3) Zakona o radu.

UPIT:

Da li  državni službenik koji 3. 1. 2020. godine navršava 65 godina života i sukladno odredbama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13 i 93/17) i kome prestaje radni odnos po sili zakona, radi odlaska u mirovinu, pravo od 3. 1. 2020. godine koristiti godišnji odmor za 2020. godinu i sukladno tome ostvariti odgovarajuću novčanu naknadu.

 

M I Š L J E N J E:

Ocjenom navoda vašeg akta može sa osnovano utvrditi da Vam radni odnos prestaje po sili zakona s 3. 1. 2020. godine.

  Nakon izvršenog uvida u pozitivne propise na razini institucija Bosne i Hercegovine, koji se odnose na ovu materiju, konstatirano je, a ovisno o statusu zaposlenog:

- da državnom službeniku, prestaje radni odnos primjenom odredbe članka 50. stavak (1) alineja 2) točka b),  Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH2, br. 19/02, 35/03, 4/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10, 40/12 i 93/17) „kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kada navrši 40 godina staža osiguranja neovisno o godinama života“;

-da zaposleniku, prestaje radni odnos po sili zakona, primjenom odredbe članka 71. stavak (1) točka a) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, „kada zaposlenik navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili 40 godina staža osiguranja, neovisno od godina života-danom donošenja rješenja“ i

-da policijskom službeniku  prestaje radni odnos  prema odredbi članka 119. stavak (1) točka 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 27/04, 63/04, 5/06, 58/06, 15/08, 63/08, 35/09 i 7/12) kojom je propisano da policijskom službeniku prestaje radni odnos, te automatski gubi status policijskog službenika „kada navrši 65 godina života i zakonom propisani mirovinski staž ili 40 godina mirovinskog staža“.

Kako bi bili u cijelosti informirani po pitanju ostvarivanja prava na korištenje godišnjeg odmora nakon prekida radnog odnosa po sili zakona, ukazujemo i na odredbu  članka 10. stavak (1) Odluke o uvjetima, kriterijima i načinu korištenja godišnjeg odmora za zaposlenike i druge proračunske korisnike u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 65/19), kojom je propisano da je poslodavac dužan zaposlenom omogućiti korištenje prava na godišnji odmor tijekom kalendarske godine, a prije prestanka radnog odnosa u instituciji, dok je stavkom (2) propisano da zaposleni koji nije tijekom kalendarske godine iskoristio godišnji omor, a prestao mu je radni odnos, nema pravo na korištenje godišnjeg odmora ni po kojoj osnovi nakon prestanka radnog odnosa u instituciji pa i nakon prestanka radnog odnosa po sili zakona.

           

UPIT:

Tumačenje propisa koji se odnose na prekovremeni rad i upućivanje na službeni put. 

M I Š LJ E NJ E:

U skladu s temeljnim pravnim načelima, ne može kumulirati ostvarivanje bilo kojih prava po istoj pravnoj osnovi, pa ni prava na naknadu po osnovi prekovremenog rada, rada tijekom neradnih dana, noćnog rada i rada u danima državnih praznika, tako da se pored novčane naknade po bilo kojoj od naprijed navedenih osnova  istovremeno ne može ostvariti i  pravo na korištenje „slobodnih dana“.

Glede ostvarivanja prava po osnovi upućivanja na službeno putovanje i trajanje službenog putovanja,  predlažemo da se obratite mjerodavnom, resornom Ministarstvu financija i trezora Bosne i Hercegovine, u čijoj isključivoj mjerodavnosti je implementacija odredaba Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine(„Službeni glasnik BiH“, br. 50/08, 35/09, 75/09, 12/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 87/13, 75/15, 85/15, 16/16, 94/16, 72/17 i 25/18), kao i Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za službeno putovanje (“Službeni glasnik BiH” br. 6/12 i 10/18)  i Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 4/09), koje je usvojilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na prijedlog ovlaštenog predlagatelja Ministarstva financija i trezora Bosne i Hercegovine.

Pored navedenog, naglašavamo da je pravo na dnevni odmor između dva uzastopna radna dana na jasan i nedvosmislen način propisano odredbom članka 23. stavak (3)  Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13 i 93/17) (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) i to na način da dnevni odmor između dva uzastopna radna dana iznosi najmanje 12 sati, u kom smislu se ova zakonska odredba mora dosljedno primjenjivati.

     Želimo posebice naglasiti, da o pravima, obvezama i odgovornistima zaposlenika iz radnog odnosa odlučuje poslodavac neovisno i samostalno, u skladu s odredbama Zakona o radu i drugim zakonima, kolektivnim ugovorom i podzakonskim propisima, donesenim na temelju ovlasti utvrđenih zakonom.

U postupku odlučivanja o pravima zaposlenog iz uspostavljenog radno-pravnog statusa, rukovoditelju, odnosno poslodavcu je dano diskrecijsko pravo da pojedina pitanja, a u skladu s potrebama rada institucije kojom rukovodi,  regulira podzakonskim aktima, kao npr. Pravilnikom o radu i sl., vodeći računa o zakonitosti rada institucije.

UPIT: 

Da li se po zahtjevu zaposlenice može izdati uvjerenje koje se  odnosi na činjenicu obavljanja poslova visoke školske spreme u Povjerenstvu za koncesije Bosne i Hercegovine.    

M I Š LJ E NJ E: 

Prije svega, ukazujemo na dosljednu primjenu odredbe članka 2. stavak (3) Zakona o upravi (“Službeni glasnik BiH”, br. 32/02, 102/09 i 72/17) kojom je propisano da tijela uprave obavljaju poslove iz svoje nadležnosti samostalno, u skladu sa zakonom i drugim propisima. 

Isto tako ukazujemo i na dosljednu primjenu odredbe članka 162. Zakona o upravnom postupku (“Službeni glasnik BiH”, br, 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16), kojom je propisano kako su tijela uprave Bosne i Hercegovine dužna izdati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, u rokovima i po postupku propisanom navedenim člankom, u kom smislu je tijelo uprave, sukladno navedenoj odredbi dužno odlučiti po zahtjevu zaposlenice.

Također upućujemo i na načelo materijalne istine, propisano člankom 9. Zakona o upravnom postupku, a na temelju čijih odredaba se u postupku moraju potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice, koje su od važnosti za zakonito i pravilno rješavanje po zahtjevu.

Isto tako napominjemo da Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, sukladno zakonom propisanim nadležnostima, nije nadležno za ocjenu utemeljenosti i ispravnosti  rješenja koje navodite u svom aktu, već se isto može preispitivati isključivo u postupku propisanom odredbama Zakona o upravnom postupku i to redovnim ili izvanrednim pravnim sredstvima pred nadležnim tijelom.

UPIT:

Po zahtjevu policijskog službenika za neplaćeno odsustvo, navedeno je da je supruga imenovanog Rješenjem Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine raspoređena na poslove u Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine u Briselu, na razdoblje od četiri godine, te da policijski službenik traži neplaćeno odsustvo radi spajanja obitelji, i poziva se  na Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i Direktivu Vijeća Europske unije. Radno-pravni status policijskih službenika zaposlenih u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela reguliran Zakonom o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 27/04, 63/4, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 63/08, 35/09 i 7/12), koji u članku 101. propisuje da na zahtjev policijskog službenika, rukovoditelj može odobriti neplaćeno odsustvo na razdoblje od najduže 30 dana u jednoj kalendarskoj godini i tražite se mišljenje glede primjene gore navedenih međunarodnih propisa u odnosu na zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, u dijelu u kojem bi se isti mogli primjeniti u rješavanju konkretnog zahtjeva imenovanog policijskog službenika.

M I Š LJ E NJ E: 

Člankom II Ustava Bosne i Hercegovine regulirana su Ljudska prava i temeljne slobode, a točkom 2. navedenog članka kojom su regulirani Međunarodni standardi, propisano je da: “Prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njenim protokolima, se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”.

Katalogom prava, koji je propisan u članku II točka 3. Ustava Bosne i Hercegovine, između ostalih propisuje i pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku, kao i pravo na brak i zasnivanje obitelji, dok je točkom 4. stavka II Ustava propisano uživanje prava i sloboda propisanih Ustavom ili međunarodnim sporazumima, svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Glede međunarodnih sporazuma kojima se, također, regulira područje ljudskih prava i temeljnih sloboda, člankom II točka 7. Ustava Bosne i Hercegovine, propisano je da će Bosna i Hercegovina ostati ili postati strana ugovornica međunarodnih sporazuma pobrojanih u Aneksu I Ustava, a radi se o dodatnim sporazumima o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.

Istovremeno treba imati u vidu da je Bosna i Hercegovina potpisnica Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU, pa samim tim je obvezna postepeno prilagođavati svoje zakonodavstvo pravnoj tečevini Europske unije, pa i u području radnog zakonodavstva, u skladu s Direktivom Vijeća EU 2003/86/EZ od 22. 9. 2003. godine, kroz definiranje prava na spajanje obitelji, što će svakako biti uzeto u obzir u postupku izmjene važećih propisa u navedenom području. 

Odredbom članka 101. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine propisano je da na zahtjev policijskog službenika, rukovoditelj može odobriti neplaćeno odsustvo na razdoblje od najduže 30 dana u jednoj kalendarskoj godini, dok je odredbom članka 95. propisano da se Zakon o radnim odnosima i ostali zakoni kojima se uređuju prava i obveze iz radnog odnosa primjenjuju na policijske službenike i kadete ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.

Člankom 31. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13 i 93/17) propisano je da poslodavac može zaposleniku, na njegov zahtjev, odobriti odsustvo s rada bez naknade plaće-neplaćeno odsustvo, u slučajevima i u trajanju utvrđenom u aktu poslodavca, u kom slučaju prava i obveze zaposlenika, koja se stječu na radu i po osnovi rada miruju.

S obzirom na to da pitanje odobravanja neplaćenog odsustva s rada radi spajanja obitelji nije propisano Zakonom o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine, mišljenja smo kako je potrebno da poslodavac donese akt u skladu s lex generalis propisom Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, kojim će precizno biti definirani slučajevi ostvarivanja prava i trajanja prava na neplaćeno odsustvo, koje pitanje je već uređeno aktima poslodavca u većini institucija Bosne i Hercegovine.

Kako se iz navoda vašeg akta ne može osnovano utvrditi je li u vašoj instituciji donesen akt poslodavca kojim je definirano pitanje neplaćenog odsustva, upućujemo vas, da u okviru zakonom utvrđenih nadležnosti, dosljednom primjenom odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, te međunarodno prihvaćenih standarda i relevantnih odredaba važećih propisa, kojima se regulira radno-pravni status zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine, odlučite o molbi Vladimira Radovanovića za odsustvo s posla radi spajanja obitelji.

UPIT:

Kada su pripravnici primljeni 1. 5. 2019. godine, nakon stjecanja prava na godišnji odmor u punom kapacitetu, to jeste neprekidnog rada u trajanju od šest mjeseci u instituciji iskoristili godišnji odmor u trajanju od 20 radnih dana u studenom i prosincu 2019. godine, a Ugovor o obavljanju pripravničkog staža im istječe zaključno s 1. 5. 2020. godine, imaju li u konkretnoj pravnoj situaciji pripravnici pravo na novi godišnji odmor, odnosno godišnji odmor za 2020. godinu i ukoliko zaposlenik koristi pravo na srazmjerni dio godišnjeg odmora, u smislu članka 8. stavak (3) Odluke o uvjetima, kriterijima i načinu korištenja godišnjeg odmora za zaposlenike i druge proračunske korisnike u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 65/19), da li se po stjecanju uvjeta za korištenje godišnjeg odmora u punom trajanju, nakon navršenih neprekidnih šest mjeseci rada, broj dana godišnjeg odmora u punom trajanju umanjuje za broj radnih dana iskorištenog srazmjernog dijela godišnjeg odmora. 

M I Š L J E N J E:

Prije svega,  ukazujemo  na primjenu odredbe članka 2. stavak (3) Zakona o upravi (“Službeni glasnik BiH”, br. 32/02, 102/09 i 72/17) kojom je propisano da tijela uprave obavljaju poslove iz svoje mjerodavnosti samostalno, u skladu sa zakonom i drugim propisima, kao i na primjenu odredbe članka 14. Zakona o upravnom postupku  (“Službeni glasnik BiH”, br, 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16),  kojom je u stavku (1)  propisano da tijelo vodi postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlasti datih zakonom i drugim propisima, a u stavku (2) je propisano da ovlaštena službena osoba tijela mjerodavnog za vođenje postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti i na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise, na konkretan slučaj.

U kontekstu naprijed navedenih odredaba, o pravu na godišnji odmor, u skladu s odredbom članka 61. stavak (2) Zakona o upravi, odlučuje rukovoditelj tijela uprave.

Posebno ukazujemo na dosljednu primjenu odredaba Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br.26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10,32/13 i 93/17), kao i odredaba  Odluke o uvjetima, kriterijima i načinu korištenja godišnjeg odmora za zaposlenike i druge proračunske korisnike u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 65/19).

Prilikom odlučivanja o pravu na godišnji odmor, u konkretnoj pravnoj situaciji, pored dosljedne primjene važećih propisa kojima se definira ova materija, a u vezi s formalno-pravnim uvjetima na temelju kojih je uspostavljen radno-pravni status, u postupku odlučivanja po zahtjevu zaposlenog, između ostalog, treba imati u vidu i svrhu korištenja godišnjeg odmora, a to je da se zaposleniku osigura psihički i fizički odmor od rada, čime bi se osigurala obnova psiho-fizičke energije za uspješan nastavak rada.

Glede pitanja već iskorištenog srazmjernog dijela godišnjeg odmora, a nakon toga ostvarivanja prava na godišnji odmor u punom trajanju, napominjemo da je potrebno izvršiti uvid u Rješenje o već odobrenom  i iskorištenom srazmjernom dijelu godišnjeg odmora, a nakon toga donijeti posebno Rješenje, vodeći računa da se, u skladu s temeljnim pravnim načelima, ne može kumulirati ostvarivanje prava po istoj pravnoj osnovi, pa ni prava na korištenje godišnjeg odmora.